image

Od kojih?

Kategorija: Blog

Tags:

Uvod mnogih priča pisanih u prvom licu započinje pažljivo odabranim rečima ili paragrafima.Ja na taj način ne mogu da počnem i ispričam svoju priču.


Moje detinjstvo je bilo takvo da nismo imali mnogo, sem što smo imali mnogo želja.  Odrasla sam u takvom okruženju gde se govorio srpski jezik i onda su odlučili da učim školu na albanskom jeziku. To je stvorilo jaz u meni koji se dosta dugo širio, od onog trenutka kada sam osetila ovu kontradikciju - šta je ideal, a kakve su, ustvari, čovekove mogućnosti da teži tom idealu.

Imala sam učitelja koji bi se uvek iznenadio kada bi tražio da čuje priču koja se krije iza mog imena turskog porekla i mešovite porodice iz koje dolazim, a zatim sam tu bila ja koja pohađam školu na njihovom jeziku.

Tada bi uvek, nekako s ciljem da potvrdi situaciju i pojača svoj stav, ponovio „Republika Kosovo“. Bila sam u raznim situacijama i imala brojne prilike da se opredelim kojoj etničkoj grupi pripadam - uvek je bilo teško predstaviti se kao pripadnik samo jedne. Tokom srednjoškolskih godina u (Kosovskoj) Mitrovici, aktivno sam se bavila raznim međuetničkim programima i to me je nateralo da se zapitam možemo li kao mlada generacija težiti pozitivnom miru i uložiti više napora u stvaranje novog državljanstva koje bi više prikazalo identitet od same etničke pripadnosti?

Po završetku srednje škole aktivno sam se pridružila civilnom društvu, gde se pojačao moj skepticizam i bolje razumevanje i verovanje u mnoštvo religija, kultura i mišljenja, što predstavlja srž mog društvenog identiteta.

Nedavno sam bila angažovana u Programu za transformaciju sukoba, gde su putem ispitivanja stavova postkonfliktnog društva predstavljeni osnovni uzroci sukoba na Kosovu. To iskustvo mi je pomoglo da razvijem teorijski i metodološki okvir za proučavanje istorijskog sećanja, koje je zasnovano na antropološkim i interdisciplinarnim istraživanjima kolektivnog pamćenja, gde smo, zajedno sa raznolikim grupama iz svih krajeva, započeli veoma složeno putovanje, pokušavajući da otkrijemo sebe putem iznošenja mišljenja i stavova prema Studijama o društvenom sećanju.

Pokušavajući da se osvrnemo na značenja individualnog i grupnog identiteta, prošli smo kroz mnoge situacije, u teoriji i praksi. U vezi s tim pojmovima, bila sam u stanju da analiziram brojne studije slučajeva, one kritične i dominantne istorijske narative u kojima se puno stvara tako što se poreklu sukoba pristupa analitički.

Čitav projekat je omogućilo izvanredno ljudsko biće zahvaljujući kome smo imali priliku da kopamo dublje u prošlost i govorimo o tradicionalističkim konceptima i kolektivnoj tišini o hronološkim procesima o tome kako nova politička klasa Kosova stvara svoj legitimitet.

Kao praktikant na polju konfliktnih transformacija, ovo iskustvo mi je omogućilo da shvatim ključnu stvar - da su sećanja normalan proces u životu i na nama je da li to želimo da čuvamo za sebe ili selektivno prenesemo drugima svojim radom na pamćenju i novom nasleđu kulture sećanja. Ceo koncept kolektivnog pamćenja i memorijskog aktivizma vodi presudan aspekt u transformaciji sukoba. Proces i sećanja ne podnose naučnu kritiku - ali nas to zapravo ne bi trebalo zabrinjavati, jer ne bi trebalo da razmišljamo o tome, ali bi trebalo da razmišljamo i živimo u skladu s tim (Gilis - Sećanje i identitet: Istorija odnosa).